Moja zemlja čudesa.

I ptice na grani znaju da je opštepoznata činjenica da su muškarci doputovali sa Marsa, a žene sa Venere, te da postoje ogromne razlike između ova dva spola koje se tiču snage, jačine, osjećanja, empatije i osjećaja pripadnosti. Nakon pročitanog brda knjiga o sličnostima i razlikama između muškaraca i žena, došla sam do najbitnijeg zaključka: muškarci žele da štite, dok žene žele da budu zaštićene. Naravno, ukoliko uzmemo u obzir heteroseksualnost i da kod oboje vlada normalna razina testosterona, odnosno estrogena i progesterona. I sve je to super-bajno-sjajno dok to tako funkcioniše. Meni lično nikada nije predstavljalo problem dotičnom gospodinu prepustiti ulogu alfa mužjaka, iako živimo u doba feminizma kada se žene (priznat ćemo: ekstremno) nameću da postanu ništa drugo nego muškarci. Nakon što smo se izborile da budemo školovane i sa karijerom, sada se dosta slučajeva može naći kako kuka i baca drvlje i kamenje na sam feminizam. Naime, pored karijere od žene se očekuje da bude i žena. Zamislite čuda. Mnogima teško pada biti i supruga i majka i poslovna žena. One koje to sve uspiju, svaka im čast. Zaista. Smatram da su žene same sebi skočile na nos pretjeranim feminizmom, kao što rekoh volim saznanje da sam ja ta koja treba biti štićena, mažena i pažena. Ne otimam se tome. Čisto da znate. I sve je dobro dok se uloge ne zamijene. Međutim, u vrijeme kada ljubav cvjeta, sve se šareni i 24 sata na dan nosite ružičaste naočale na nosićima, sigurna sam da ni za živu glavu ne pomišljate da ste u očima svoje jače polovine ona koja kvoca. Koka zvoca tačnije rečeno. Budimo iskreni, niko ne voli da mu se za vratom diše i prati svaki korak. U situaciji kada taman dodjemo do odredjenog nivoa svoje sopstvene evolucije i kad malo smirimo roditelje kada ja u pitanju briga, mada smo mi uvijek njihova djeca, nadje se neko/neka koja će nam izigravati mamu. Iako će to nevoljko priznati, čak i oni koji se nalaze u sretnim vezama  trebaju malo oduška i vremena da provedu sami sa sobom. Negdje sam pročitala da je to jedna autorica nazvala „utočište“ ili čak „pećina“. Zato kada se desi situacija da osjetite kako se dotična osoba udaljava od vas ili nije sve kako je bilo prije, ne paničarite. Svi od nas trebaju malo vremena koje ne podrazumijeva provedeno vrijeme sa osobama sa kojima smo u nekoj vezi, bilo da se radi o rodbinskoj ili nekoj drugoj vezi. Kada sam se našla u istoj situaciji i kada sam naravno imala blagi napad panike misleći kako ništa neće biti kao prije, bez ikakvog razloga, moja druga savjest se opet javila. Naravno samo se nasmijala, pokušavši da me smiri i rekavši kako je o sve normalno. Na kraju krajeva, pa sjećaš se Amra one knjige koju smo čitale. Svako od nas ima svoju pećinu. I to i jeste tako. Prije nego vas neko prozove kokom zvocom zbog pretjeranog kontrolisanja tipa gdje si? šta si? ili čak vješticom, jer zaboga želite mu sabotirati svaki izlazak bez vas i za svaki udisaj zraka ga osuditi kao najgoreg zločinca, izbrojite do deset i sjetite se da niste ni za koga vezani. Kao individua postojite sami sa svim svojim vrlinama i manama, a druga strana je tu samo da vas dopunjava. Vjerujte, neće vam ništa biti ako malo drugu sobu pustite u njegovu sopstvenu pećinu. Em vi nećete imati svojevrsne slomove živaca sa milionom upitnika iznad glave, em ćete biti najrazumnija osoba na svijetu kad vam se dotična osoba vrati iz svoje pećine. Nakon nekog vremena, shvatit ćete da je sve to normalno i moći ćete prozvati sebe vješticom. Vješticom dobrog naboja.

Čudno je kako nekim ogorčenjem čovjek bude sposoban premazati svoju kožu dvoslojnim zaštitnim faktorom tzv. Antiemotivnim zaštitnim mehanizmom. Isti vam pomaže u zaštiti kako od nesnosnih nasrtljivaca koji bi, eto, samo da se poigraju malo s vama tako i od onih koji zapravo nisu ni sami sigurni šta žele u žvotu. A vi ste im se našli nadohvat ruke. Inače je taj Antiemotivni zaštitni mehanizam mač sa dvije oštrice. S jedne strane, omogućava vam da ne budete predmet svakojakog iskorištavanja i šprdancije od svake osobe koja odluči da manipulira vama, što vas naravno čini mudrijim i potpunijim. Po mom mišljenju, na taj način se i sazrijeva. Nikad ne možete znati što volite, dok ne probate ono što ima kiseo okus. Gorčina ostavlja sličan trag u ustima. S druge strane, taj zaštitni mehanizam može da se skori na vašoj koži i stvori neprobojan sloj koji odbija kako lažne tako i one iskrene pokušaje da se prodre u samu srž vašeg bića.  Već je opštepoznato da ste tu najmekši. Do vas je da li ćete dopustiti da i vi postanete kiseli zbog nedostatka sunca. Postanete kiseli krastavac. Haha. Moj odbrambeni mehanizam jeste zezancija. Valjda za mene vrijedi da smijehom strah pokrijem. Medjutim, znam ja biti i britka jezika. Pogotovo, ukoliko je neko prema meni bezobrazan. Ne ustručavam se ja upuštati u igranje ping-ponga sa nekim. Moje ljubice bi uvijek rekle da skratim jezik kada to neko zaista ne zaslužuje. Nekad poslušam. Nekad baš i ne. Haha. Rogovi mi već vire ispod kose. Šejtan. Medjutim, da nije sve crno onako kako izgleda dokazuje i činjenica da sam i ja od krvi i mesa. Čak i onda kada mi ogorčenje počinje lagano izlaziti na uši. Divim se osobama koje pokušaju da probaju kakav okus ima moja srž. Moj kiseli krastavac. Haha. Uozbiljit ću se. Naravno, ono što ide i u skladu sa mojim divnim horoskopskim znakom – milim i dragim račićem – tip sam kojeg se treba baš prevesti žedna preko vode da bih iskazala milidozu emocija. To nipošto ne znači da ih nemam. Možda ih imam čak i previše. Medjutim, od izvjesnog straha nabacim svoj Antiemotivni zaštitni mehanizam i osmijeh na lice. Tada je sve pet. Doduše, za one koji me posmatraju. Za sebe se baš i ne bih kladila.  U posljednje vrijeme se baš trudim da se ponašam u skladu sa onim što osjećam. Kada mi se smije, smijem se. Kada mi se plače, plačem. Kada mi se budalaše ( a to je najčešće), onda budalašem. To sam ja. Vremenom očigledno dobijam na hrabrosti i da ne glumim. Da budem ono što jesam. Zbog toga me nije ni strah ni sramota uputiti osmijeh onome ko je zaslužio. Niti proliti koju suzu. Možda upravo taj vaš izraz lica pokrene lavinu kod onoga ko vas posmatra. A to vas ništa ne košta. Možda koji gram soli i kap vode. Postigli što želite ili ne, nemojte se ustručavati da budete što jeste. Na kraju krajeva, manje ćete piškiti. Haha.

Nekih stvari zaista nisam ponekad svjesna. Poneku sitnicu zanemarim, što namjerno, što iz čistog nehata. Neke riječi prećutim. Mada, istini za volju, više ja na neke riječi odgovorim istom mjerom. Ponekad i pretjeram. Što jest, jest. Nisam ja kriva što sam podugačak jezik dobila na poklon u DNK paketu.  Neke gluposti trpim. Još uvijek iz meni nepoznatih razloga. I to od nekih totalno nebitnih osoba. Ukoliko, naravno, pričamo u prezentu. U pluskvamperfektu su te osobe nešto i značile. Ne mogu da lažem. Ali kažu, ničija nije do zore gorjela. Pa neće ni moje strpljenje. Ponekad se ponašam krajnje neodgovorno. Naglasak na ponekad. Valjda i ja znana kao „osoba kod koje sve mora biti po pe esu“ mogu dobiti slobodan dan. Ti moji slobodni dani mi inače skoče na nos. Nikada nisu zasluženi bez razloga. Poznato je da svako zašto ima svoje zato. Medjutim, problem je što se poslije tog „zato“ pojave neki drugi, dodatni upitnici iznad moje glavice. Ponekad im jednostavno dopustim da ispare. Budu zaboravljeni. Kao i oni koji su te upitnike nacrtali. Nekad, pak, ti upitnici ne da izblijede, nego se boldiraju i dobiju na fontu sa 8 na 24. Takodjer, dobiju i šljokice, pa onda izgleda kao da imam disko kuglu iznad glave. Slatki su ti upitnici nekad. Nekad zaista jako naivni. Valjda trebaju da odgovaraju njihovoj vlasnici. Vjerovatno je to zbog toga. Znam da jest. Inače imam jedan problem s tim upitnicima. Ne volim kad ih izazove sintagma. Eh sad, nekome je taj moj problem zaista problem, nekome šprdancija, dok me neko ne bi uopšte shvatio o čemu pričam. Tako i treba da bude, jer nismo svi pobogu isti. Bilo bi nam dosadno. Naime, volim kad neko barata sintagmama. Za one koji ne znaju šta je to sintagma, bit ću malo jasnija.  Sintagma je zapravo "autonomni i kompleksni jezični znak koji ima određenu sintaktičku i semantičku samostalnost". Citirala sam izvjesnog čika Škiljana. Elem, da ne davim. Ne mislim na bukvalno baratanje sintagmama, nego je to izvjesno pronalaženje na istim ili sličnim talasnim dužinama sa nekim kada je u pitanju komunikacija. Nadam se da je sad malo jasnije, jer sam upravo i samu sebe zbunila. Rekla bih da je dijapazon izmedju moje potpune nepažnje i potpune pažnje, prilikom koje uopšte ne trepćem i blesavo se kreveljim, ogroman. Mislim da je dovoljno da kažem da kada neko fino i nježno barata sintagmama jednostavno ne trepćem. I ni o čemu ne razmišljam. U redu. Priznajem da se hranim sintagmama. Priznajem da se hranim time kada neko pogodi moju žilu kucavicu dok razgovara samnom. Priznajem da sam sama sebe prevarila par puta, ponesena lažnom maskom sintagme. Nije to bila sintagma. Samo njen blijedi odsjaj. Ponekad, zaista, zapanjujem samu sebe kako ne vidim nešto što je nešto tako očito. Vjerovatno sam sama sebi kriva kada nataknem ružičaste naočale i pritom gledam u pogrešnom pravcu. Ni to sebi ne zamjerim. Radoznala sam jako. I poznata po svojim detektivskim sposobnostima. Moguće da je to objašnjenje zašto se na svaki odsjaj sintagme osvrnem da vidim ko je. A svi znamo da je radoznalost ubila macu. Ali eto, šta je, tu je. Medjutim, odlična je stvar kada imaš nekoga ko te s vremena na vrijeme može udariti tavom po glavi. Čisto da progledaš. Kad već imam dioptriju, ne mora značiti da sam baš  potpuno slijepa. Da ne pretjerujemo bezveze. I tako, tokom jednog neobaveznog telefonskog  razgovora od sat i po  ( Čime moj tata neće biti oduševljen s obzirom na telefonski račun, i da ako me ne bude na internetu negdje oko 15og – tada uglavnom dolaze računi – zovite 122. Čisto iz predostrožnosti. I zaštite pravnog poretka.) jednostavno mi se poklope kockice u glavi. Kukajući kao baba narikača kako se sa većinom ne može progovoriti više od dvije prosto proširene rečenice, sjetim se triliona riječi, jednog nevinog poljupca u obraz i mojih suza. I miliona upitnika iznad moje glave koje sam tad zaradila. Jednostavno mi se sve prostrlo pred nogama. Bravo za mene kako sam ćorava. Najbolje se krije ono što nam je tik pred nosem.  I onda sam shvatila. Sintagma je oduvijek bila pokraj mene.

Opet ja na meti, rekla bih, specifične kategorije muškaraca. Zdravo metroseksualci. Pod pojmom metroseksualca podrazumijeva se muškarac koji je emancipovan i koji je brižan prema svojoj partnerici. Što znači da ako volite svoju partnericu, uvažavate njena osjećanja i brižni ste prema njoj znači samo jedno. Pa vi ste metroseksualac! Haha. Znam da vam je ovo saznanje teško palo, ali ja vjerujem da je taj isti metroseksualac oduvijek čučao u vašem „unutrašnjem ja“ i samo čekao  trenutak kad da iskoči. Eh, desilo se to kada je roza i ljubičasta boja postala in. Nadam se da primijetite sarkazam, jer prema toj definiciji metroseksualizam postoji oduvijek. Ne mislim zbog svevremenosti roza boje, nego zbog brižnosti prema svojoj partnerici. Pobogu, pa i muškarci su ljudska bića, što znači da i oni osjećaju baš kao i mi. Kao što bi moja mama rekla, i to su nečija djeca. Haha.  Prema drugima pak, metroseksualizam predstavlja pojavu nastalu ranih 90-tih godina prema kojima se pod metroseksualcem podrazumijeva muškarac koji drži do svog izgleda. Možda čak i previše, ukoliko smijem da primijetim. Naime, treba priznati da je marketing čudo. Inače su prije marketinga i silnih reklamnih poruka (  i prije rodjenja Dejvida Bekama )  žene uobičajeno izlazile sa muškarcima, koje sada nazivamo retroseksualci, koji nisu vršili depilaciju ( pod ovime mislim na prsa i na noge ), nisu imali očupane obrve, nisu koristili sjaj za usne i nisu, pobogu, nosili rozu boju. Pri tome, napominjem da je jedan od stereotipa da je „muška“ plava boja, a da je „ženska“ roza boja. I u vezi toga se zapravo slažem sa metroseksualcima. Medjutim, ukoliko takva majica roza boje  ima i neki dekolte, eh pa sad zar to nije malo hmm? Pored toga, metroseksualci redovno paze da imaju uredne noktiće pa idu i na manikuru. Baš mu je potreban lak za učvršćivanje noktiju i sjaj preko? O solariju i kolagenu u usnama mislim da je suvišno i pričati. Možda je problem moje percepcije. Lično, kada vidim muškarca koji je okićen kao paun, uopšte neću pomisliti da je heteroseksualac. Ni u ludilu. Da, da. Kontra-efekat na djelu. Ali, s obzirom da živimo u 21. vijeku kada je svima dopušteno da se oblače kako hoće i rade sa svog tijela šta hoće, protiv istih nemam ništa.  Ono što mene posebno zabrinjava jeste promjena percepcija samih žena. Naime, njima je sada neshvatljivo kako njihov muškarac nema izdepilirana prsa. Bože sačuvaj. Inače, žene su oduvijek osjetljive na dlake i vole roza boju. Samo ono što mi nije jasno jeste odakle onda 6 milijardi ljudi na našoj lijepoj planeti? Napominjem da ih je većina nastala ( ili bar začeta ) prije nego je Bekam postao mega - popularan. Znam. Jedino objašnjenje zašto svjetska populacija iznosi toliko jesu vanzemaljci. Biće da je tako.  I kao što sam već napomenula, protiv istih nemam apsolutno ništa. Medjutim, protiv izlaženja s njima imam par argumenata. Desilo se jednom ( ah, znam šta ćete pomisliti ) da sam izašla sa muškarcem koji, eto, drži do sebe. Napominjem da nije imao očupane obrve, niti je posjećivao manikirke, nego je samo bio obučen po posljednjoj modi. Naglasak na posljednjoj. I tako, odlučila ja da izadjem sa jednim takvim. S obzirom da se radilo o dnevnoj kafi, bila sam obučena najnormalnije. Školski, reklo bi se. Ništa pretjerano. Farmerice, neka majica, jakna i da, blaga šminka. I onda vidim njega. Sako, košuljica, farmerice i kaubojske čizme. Ponavljam. Kaubojske čizme. I to nekakve feminizirane. Treba li da napomenem da je više lupkao ulicom od mene? To nam je bio prvi i posljednji izlazak. Uglavnom, da ne bih zvučala kao da pretjerujem, poštujem one muškarce koji imaju uredan potiljak. To bi, u starim vremenima, značilo da je muškarac higijenski osviješten. I to je apsolutno dovoljno. Mislite šta hoćete, ali ja ovim putem pozivam retroseksualce neka ne postaju endemska vrsta. Jer ipak, adekvatan nivo testosterona je ono na šta žene otkidaju. Ne otkidaju na počupane obrve i nisu naviknute da dijele piling za lice sa nekim muškarcem. Možda neke to i vole. Iz kojeg razloga ne znam. Možda vole da imaju drugaricu da skupa idu na tretmane za lice. Ja i dalje nijednom muškarcu ne dam svoju pincetu. Zašto? Izvinite, ali ne vjerujem muškarcima koji imaju tanje obrve od mojih.  

Samouvjerenost je dobra osobina ukoliko je korištena u prave svrhe. To bi značilo da u pravo vrijeme, na pravom mjestu, okrenete situaciju u svoju korist, nemate osjećaj treme, te svoje najbolje sposobnosti stavljate pod reflektor. Samouvjerenost vam, takodjer, pojačava i osjećaj optimizma, što naravno luči fine, nasmijane hormončiće u vašem organizmu što utiče i na ljepotu. To bi značilo da ćete svakodnevnom upotrebom samouvjerenosti u malim dozama imati zagarantovano rumene obraščiće. Em ostavljate utisak zdrave osobe, em ste ljepši. Haha. Naravno, šalu na stranu, samouvjerene osobe će uvijek biti one koje će u očima drugih ljudi biti zapravo osoba od povjerenja. Za to zasigurno ima i materijala. Medjutim, kao i svaka druga osobina, tako i samouvjerenost ima svoje nedostatke. U malim količinama predstavljena kao djelotvorna, samouvjerenost upotrebljena u većim dozama zapravo graniči sa egoizmom. Ne kaže se bezveze da se otrov čuva u malim bočicama. Eh, omiljena vrsta ljudi koju ja najviše gotivim jesu Egoisti. Toliko se volimo da im daleko kuća od moje bila. Iako raspolažu sa pojedinim hvale vrijednim osobinama, kao što su pamet, ljepota, zgodno tijelo, ugodan glas, lijepe ruke ili smisao za humor, takve osobe su se uglavnom predozirale sa divnim napitkom iz malene bočice koji im se učinio jako slatkog okusa. Naravno, ove osobine nikada ne dolaze u paketu, jer znamo da niko nije savršen. Medjutim, iste osobe će vas uvjeriti u njihovu savršenost. Bar na kratko vrijeme. Zavisi od vas koliko ste naivni.  Napominjem da se samouvjerenost olako omakne kontroli, pa postanete teški ovisnik o egoizmu. Ili jednostavnije rečeno, postanete ego-manijak. Smatram da je velika većina nas imala blizak susret sa Egoistom. Bez obzira da li se radi o vašem bivšem dečku/ bivšoj djevojci ( vjerovatno zato nosi epitet bivšeg ), prijatelju, prijateljici, radnim kolegama ili poznanicima sa kojima ste na ćao, egoizam je sveprisutna pojava. Naprosto mi dodje muka pri samoj pomisli da postoje osobe čija minuta vrijedi više od vašeg sata. Možda ukoliko računamo vrijeme na pseći način. Haha. Egoisti konstantno žude da budu u centru pažnje, pri tome praveći od sebe budalu više ili manje, u zavisnosti koliko ih posmatrači shvataju ozbiljno. Još jedna zanimljiva okolnost prati Egoiste. Pogodite koja? Egoisti su sa svima dobri. Oni su sa svima prijatelji. Uvijek su okruženi velikim brojem ljudi i nikada nisu sami. Ali vjerujte mi na riječ, takve osobe su jako prazne u duhovnom smislu. Čak bih rekla da su asocijalne, bez obzira što njihov krug prijatelja broji više od sto. Zamislite osobu koja, pored velikog broja ljudi koji ju okružuju, nema kome da se povjeri. Nema kome da iskaže svoje prave misli i strahove. Zamislite osobu koja nema povjerenja ni u koga, jer se plaši da će biti izdana. Ili pak, ukoliko se radi o malo blažem slučaju Egoiste, takva osoba u većini slučajeva i igra ulogu „onog koji biva stalno prevaren“. Bez obzira o kojoj vrsti prevare se radilo. Egoisti uvijek smatraju da su u pravu, pa makar bili ubijedjeni u najveću glupost na svijetu. Ali ne, oni su ti čije je mišljenje visoko cijenjeno. Čak i u onom slučaju kada sami vjeruju u to. Naučila sam da o Egoistima nemam ama baš nikakvo mišljenje. Uopšte me ne dotiču. Jednostavno se ne obazirem na takvu vrstu ljudi i shvatam ih zdravo za gotovo. Njihovo vrijeme slave u 99,99% slučajeva vrlo kratko traje, a ja lično baš i nemam vremena za dangubljenje. Naučila sam da svoj život ispunim na taj način što ću biti okružena pravim ljudima. I zamislite, nemam krug nazovi prijatelja čiji broj premašuje sto. Takvi prijatelji mi i ne trebaju. Imam čak šest divnih ljubica i smatram da sam jako, jako bogata osoba. Ovom prilikom pozdravljam sve Egoiste ovog svijeta, te im moje ljubice, Teletabisi i moja malenkost kažu zdravoooo.